Rijeka i društvo znanja

dr. sc. Sven Maričić

Tehnički fakultet

dr. sc. Sven Maričić - Tehnički fakultet

Rijeka ima stručnjake u svim područjima održivog razvoja.

Pitanje: Koja su po vama, i s obzirom na vaše iskustvo, tri najveća problema u dosadašnjem razvoju Rijeke kao sveučilišno – znanstveno – poslovnog centra?

Maričić: Prvenstveno je to financijsko i ekonomsko okruženje koje je trenutno izrazito nepovoljno. No, na žalost, nepovoljno je i stanje percepcije ljudi, način na koji se percipira cjelokupna situacija. Upravo to smatram jednom od glavnih negativnih stvari koje se trenutno događaju.

Pitanje: Da li biste mogli izdvojiti tri pozitivna iskoraka učinjena u proteklim godinama u području razvoja Rijeke kao sveučilišno – znanstveno – poslovnog centra?

Maričić: Postoji nekoliko pozitivnih i vrlo svijetlih točaka. Pod time podrazumijevam osnivanje Znanstveno – tehnologijskog parka, poticanje mladih ljudi, a u posljednje vrijeme i snažniju suradnju Sveučilišta i Grada Rijeke po pitanju studenata i studiranja. U malo širem kontekstu, smatram da su vrlo pozitivni i razni natječaji za znanstvenike koji se tiču tzv. „proof of concept“ projekata.

Pitanje: Kako vidite razvoj Rijeke područja kao sveučilišno – znanstvenog – poslovnog centra u idućih sedam godina, naročito s obzirom na konkurentnost grada? Što vidite kao temeljne odrednice ili projekte u takvom razvoju?

Maričić: Znanstvena su istraživanja u Rijeci i njezinoj okolici uvijek bila dinamična, Rijeka je uvijek bila u fokusu istraživanja i znanosti, od Andrije Mohorovičića pa sve do Petra Salchera, koji je snimio prvi objekt koji je letio nadzvučnom brzinom. Tu je i torpedo koji sa sobom povlači etička pitanja uporabe takvog izuma, a u najnovije vrijeme imamo prvo presađivanje bubrega sa živog donora i prvu primjenu 3D printera u kirurgiji u ovom dijelu Europe.

Držim da postoje dvije strategije. Prva strategija je svakako dugoročnija, a trebala bi biti usmjerena k mlađoj generaciji, koja se nalazi u osnovnim i srednjim školama. Smatram da bi njima, već u toj dobi, trebali polako otvarati vrata znanstvenih timova i laboratorija te im pružiti osnove znanstvenih istraživanja. Mnogi među nama smo kao djeca maštali da budemo u nekakvom laboratoriju. Ta je tema čak i vrlo dobro iskorištena u crtićima, kao što su „Dexter's Lab“ i sličnima.

Smatram da bismo trebali uvesti predmet koji bi bio neka vrsta uvoda u ekonomiju, gdje bi ti budući mali prijatelji znanosti mogli naučiti kako se rade projekti, kako se slažu timovi, kako raspolagati novcem, što je to uopće novac, što je to budžet i kako se njime pametno raspolaže. U takvim programima bi bilo korisno kada bi se djeca mogla izmjenjivati, na način da nije svatko uvijek na istoj poziciji, nego da se svaki od tih učenica i učenika koji sudjeluju u takvim projektima izmjenjuju – da jednom jedan bude vođa tima, a drugi put da netko drugi brine o timu, i tako dalje.

U konačnici, nama ne trebaju odlikaši – jer svi smo mi po svojoj prirodi odlični kad je riječ o kreativnim aktivnostima i kreativnom promišljanju. Ono što nama treba jest brz transfer znanja i priprema djece za brz transfer znanja, po principu: imam ideju – znam kako ju realizirati. Svog kolegu ili kolegicu iz razreda ne promatram kao konkurenciju koja će mi uzeti posao, nego kao partnera s kojim ću moći napraviti još puno više nego da sam na nečemu radio sasvim sam. To je taj pozitivni sinergijski efekt.

S druge strane tu je srednjoročan pristup, a to je usmjeravanje k iskorištavanju alternativnih oblika energije. Smatram da imamo podosta ciljeva koje bismo u tom području mogli ostvariti, budući da alternativnih izvora energije ima u izobilju. Prvenstveno mislim na iskorištavanje otpadnih jestivih ulja koja se mogu transformirati u biodizel ili se mogu pretvoriti u električnu odnosno toplinsku energiju. Primjerice, iz riječkih kućanstava i iz poslovnih prostora moglo bi se prikupljati jestiva otpadna ulja, koja bi se kasnije mogla koristiti u jednom takvom obliku pretvorbe energije.

Sljedeće, smatram da bi se trebalo poticati istraživanje i projektiranje vozila koja također imaju alternativni pogon. Primjerice, osim biodizela kojeg sam već spomenuo, u svijetu je trenutno popularan izazov raditi motorna vozila na komprimirani zrak. Zašto ovdje ne bismo mogli iskoristiti energiju koja je pohranjena u Rječini, napraviti punionicu komprimiranog zraka pa da jedan autobus Autotroleja vozi na komprimirani zrak? To bi bila ekološka linija koja bi mogla voziti po centru.

Kad već govorimo o centru grada, mogli bismo stvoriti dodatni poticaj, tako da sva vozila koja koriste električni pogon, komprimirani zrak i sl. dobiju besplatan parking u nekom određenom dijelu grada. Smatram da je takva vrsta ulaganja jako potrebna, jer može djelovati poticajno na sve one koji se bave takvim razvojem.

Molo longo je krasna lokacija na koju bi se mogla postaviti takva alternativna rješenja. Možda čak i u obliku vjetroturbine, kako bismo onda povezali sve ono o čemu sam govorio. Bilo bi zanimljivo da se takva vjetroturbina napravi u brodogradilištu 3. maj. Razvojem takvih vrsta proizvoda, poput vjetroturbina ili konvertiranih gradskih autobusa, dobili bismo izvozni proizvod.

Vjetroturbina bi se mogla povezati s panelima za dobivanje električne energije iz sunca, što bi činilo energetski neovisnu cjelinu.

U gradu bi se mogla postaviti rasvjeta putem led žarulja, koja su znatno štedljivije u odnosu na klasične. Štoviše, zbog viška struje tamo bismo građanima mogli omogućiti punjenje baterija iz prijenosnih računala ili punjenje mobitela. Vjerojatno se svakome desilo da je bio u gradu i da mu se ispraznila baterija mobitela. Ovako to više nikome ne bi bio problem.

Na nama je da analiziramo i vidimo koji je od tih načina nama najprihvatljiviji, odnosno najjeftiniji. Pri svemu tome, moramo biti svjesni ekonomske situacije u kojoj se kao društvo nalazimo. Analiza postojećih potreba može rezultirati konkretnim rješenjima, koja kasnije možemo iskoristiti kao izvoz nove „know how“ tehnologije.

Važno je i uključivanje lokalnog sustava na način da on direktno potpomaže mlade inovatore i znanstvenike te da se raspisuju natječaji za rješavanje nekih od postojećih problema.

Naravno, jedna od velikih želja jest dokazati da je sve to skupa moguće.

Važno je da se okrenemo informacijskoj tehnologiji, čistoj tehnologiji, tehnologiji koja ne zagađuje, tehnologiji koja se itekako brine za svoj okoliš. I u tom kontekstu vidim razvoj u idućih sedam godina.

Pitanje: Kakav će biti vaš doprinos, odnosno doprinos Sveučilišta, a u kontekstu željenog razvoja Rijeke kao sveučilišnog (znanstvenog) – poslovnog centra? To jest, kako ćete se u takav razvoj uključiti i doprinijeti mu?

Maričić: Smatram da se možemo aktivno uključiti u proces koji je već započeo snažnijom suradnjom Grada Rijeke i Sveučilišta. Imamo vrlo kvalitetne stručnjake u svim područjima koja su nam važna za ovakav održivi oblik razvoja. Ono čemu se moramo prvenstveno okrenuti jest organski rast. Primjerice, ako bi se realizirala već spomenuta proizvodnja električne energije iz raznih alternativnih oblika, viškovi bi se mogli prodavati u javnu mrežu.

Naravno, stručnjaci su potrebni za izradu analiza, simulacija, oni moraju reći u kojoj mjeri i uz kakav pristup će se što napraviti. U tom smislu vidim svoju instituciju i sebe uključene u projekt.

Iz osobnog iskustva rada sa studentima s invaliditetom smatram iznimno važnim da se upravo tim studentima omogući posebna uloga u takvim projektima. To su redom pametni i bistri ljudi koji nam itekako mogu pomoći, a trenutno je klima u društvu takva da smo više fokusirani na naše financijske probleme. Smatram da bi se trebalo prvo pobrinuti da se ta grupa građana, studenata i znanstvenika može lakše snaći u našoj okolici. Za njih bi trebalo smisliti projekte u korist njihove socijalizacije, primjerice, po principu izrade taktilnih mapa. Važno je razraditi koncept njihove što bezbolnije i što brže integracije u naš znanstveni sustav.